Kad je voda prestala biti prepreka

Kad je voda prestala biti prepreka

Sjećam se jedne večeri kad sam stajao uz obalu i gledao kako se svjetla na vodi lome u sitne, nervozne komade. Između mene i drugog kraja nije bilo mnogo, a opet je bilo sve. Voda je uvijek znala kako da čovjeka ponizi na najnježniji način. Nije joj bilo stalo do mojih planova, do mojih rokova, do toga koliko sam bio umoran od vlastitog života. Ona je samo ležala tamo, tamna i uporna, i tražila od mene isto što traži od svih: da pronađem način da pređem. Tako sam prvi put ozbiljno razmišljao o trajektima ne kao o vozilima, nego kao o starom ljudskom dogovoru s nemogućim.

Od kada postoji čovjek, postoji i to njegovo tvrdoglavo odbijanje da prihvati prepreku kao konačnu. Ako se nije moglo sagraditi most, tražilo se drugo rješenje. Ako nije bilo puta, pravio se obilazak. Ako nije bilo suhog tla, tražila se rijeka koja će te odnijeti dalje, ili bar dovoljno blizu. Trajekti su iz tog prkosa nastali: iz potrebe da se ne ostane zarobljen na jednoj strani. U njima ima nešto duboko ljudsko i pomalo tužno, kao da smo oduvijek znali da je kretanje jedini način da ne potonemo u mjestu.

Dugo sam mislio da su trajekti samo praktična stvar, obična veza između dvije tačke. Ali kad ih jednom počneš gledati pažljivije, shvatiš da su mnogo više od toga. Oni su pokretna granica između odlaska i dolaska. Na njima ljudi sjede s torbama u krilu, gledaju u vodu kao da će im ona nešto priznati, drže djecu za ruke, drže svoje tišine još čvršće. Na trajektu nikad nisi sasvim kod kuće, ali više nisi ni na kopnu. Taj međuprostor ima svoju vlastitu psihologiju. Tu se čovjek nekako otvara, baš zato što nema gdje pobjeći osim naprijed.

Prvi trajekti bili su gotovo bolno jednostavni. Ljudi su ih pokretali rukama, veslima, dugim motkama, ili ih vukli užadima i lancima preko kratkih vodenih prepreka. I danas ih još ima, tih malih, tvrdoglavih prijelaza koji odbijaju da nestanu samo zato što je svijet postao tehnički elegantniji. Čak i kad se sve oko nas pretvara u brzinu, neki prijelazi i dalje traže strpljenje. Možda baš zato trajekti imaju toliku emocionalnu težinu. Oni nisu samo prevoz. Oni su dokaz da se ljudska upornost zna pretvoriti u plovilo.

Kasnije su došli jedrenjaci, pa para, pa čudna, zveckava industrijska budućnost koja je neko vrijeme vjerovala da će dim i metal trajati zauvijek. Prvi parni trajekti počeli su prevoziti ljude još davno, a potom su se brodovi mijenjali sa svakom novom tehničkom generacijom: propeleri, turbine, motori na ulje, sve snažniji i brži, sve manje nalik onim sporim, romantičnim spravama koje su nekad presijecale vodu uz zvuk kojeg se još možeš sjetiti ako zatvoriš oči. Danas se opet govori o nečem novom — hibridnim sistemima, vjetru, suncu, tišim i čistijim oblicima kretanja. Kao da se krug zatvara. Kao da se voda, koju smo toliko dugo pokušavali savladati, sada traži da je pređemo bez dodatnog zagađenja i buke.

Ali mene je uvijek najviše fasciniralo to što trajekt nikada nije samo jedna stvar. Ima ih svih vrsta, i svaka nosi drugačiju vrstu ljudske potrebe. Vodeni taksiji i mali vodeni autobusi vuku ljude preko kratkih ruta, najčešće kroz luke u kojima grad diše tik uz more. Tamo gdje su gradske obale guste i nervozne, gdje su luke prepune glasova i izduženih sjenki, trajekt radi gotovo nježno. U gradovima poput Hong Konga, Sydneya, Bristola ili Osake, trajekt nije egzotika. On je ritam. On je svakodnevna arterija. Ljudi ga koriste kao što koriste tramvaj ili autobus, samo što im ispod nogu umjesto asfalta stoji voda.

Postoje i oni veći, grublji, pomalo nezgrapni trajekti za automobile, oni što se otvore kao metalna usta i puste vozila da se jednostavno otkotrljaju unutra. RORO trajekti, kako ih zovu, možda zvuče tehnički hladno, ali u stvarnosti imaju nešto iskonsko u sebi. Automobili i kamioni ulaze u brod kao stoka na sklonište, a brod ih potom nosi preko nemirne površine kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Kod dvostrano završenih trajekata naročito me uvijek fascinirala njihova praktična elegancija: nema okretanja, nema dramatike, samo dolazak, izlazak, i opet odlazak, kao da je sama forma već naučila kako da ne troši vrijeme na nepotrebne pokrete.

U nekim dijelovima svijeta trajekti idu brzo, gotovo nervozno, kao hidrogliseri i katamarani koji režu vodu s nekom gotovo neljudskom lakoćom. Hoverkrafti i hidrokrila imaju u sebi tu futurističku nelagodu, kao da plove malo iznad stvarnosti, a ne kroz nju. A onda postoje i ogromni putnički trajekti, gotovo mali gradovi na vodi, koji su istovremeno i brod i prevoz i privremeni svijet. Neki od njih nose i automobile, i hiljade ljudi, i miris kafe iz brodskog bifea, i umor putnika koji već na palubi počinje da se preobražava u olakšanje.

Trajekti su, na neki čudan način, uvijek bili i odgovor na udaljenost i odgovor na čežnju. Zato su mi tako bliski. U njima ima nečega što razumije ljude koji su na putu bez velikog razloga osim da stignu na drugu stranu. Nema tu uvijek glamura. Ponekad je trajekt samo nužan. Ponekad je spor. Ponekad puše hladan vjetar i voda izgleda kao željezo. Ali čak i tada, u toj privremenoj hladnoći i rutini, postoji osjećaj da život nije stao. Samo je promijenio medij. Sa kopna na vodu. Sa sigurnog na prijelazno. Sa poznatog na ono što tek dolazi.

I možda je baš to razlog što trajekti opstaju i danas, uprkos avionima, autoputevima i svim drugim izumima koji bi ih, po logici stvari, trebali učiniti suvišnima. Ljudi i dalje trebaju prelaze koji nisu brzi nego smisleni. Trebaju trenutke u kojima pogled može da luta po vodi, a misli da prestanu da se sudaraju. Trebaju priliku da ostanu sami usred gomile, da sjede mirno dok brod radi ono što kopno ne može. Trebaju to mala, drhtava poglavlja između dva mjesta.

Kad danas pomislim na trajekte, ne vidim samo brodove. Vidim ruke na ogradi. Vidim automobilska svjetla koja čekaju da se ukrcaju. Vidim putnike koji prate obalu dok se udaljava. Vidim vodu koja sve to nosi bez žaljenja. I vidim čovjeka, opet i opet, kako pokušava da pređe ono što mu stoji na putu. Ne zato što je slab. Nego zato što je živ.